„Bez glazbe, život bi bio pogreška.“ Ovo je jedna od najčešće citiranih misli o glazbi njemačkog filozofa Friedricha Nietzsche-a. Glazba je zaista svuda oko nas, prati nas svakodnevno-svira s radija, tv-a, mobitela i elektroničkih medija- u dućanima, kafićima, restoranima, na ulici. Toliko je sveprisutna da je često nismo ni svjesni, zvukovima smo izloženi do te mjere da ih više ni ne zamjećujemo. Tempo je života brz, a svakodnevna glazba sve bučnija. Pa kad stignemo malo vremena izdvojiti za sebe, htjeli bismo mir i tišinu. Tišina koja predstavlja utočište, spokoj, odmor….ili u Hamletovom slučaju, izlaz iz surove stvarnosti. „The rest is silence“ posljednje su riječi mladog danskog kraljevića koji završava tragično, ali ono što ostaje nakon njega je tišina koja će na vidjelo iznjedriti istinu i pravdu- bolji svijet. Kao i Nietzscheova, ova misao duboko mi se urezala u pamćenje još dok sam kao srednjoškolka čitala Hamleta kao lektiru. Sjećam se da je u meni probudila i nekakav osjećaj nelagode. Pitala sam se kako tišina može biti bolja od zvuka? Od pjeva ptica, žuborenja vode, šuškanja lišća u krošnjama ili šuma mora? To je glazba Prirode, ona koju čujemo kao podsjetnik na ljepotu života. Pa i ljepotu stvaranja. Beethoven je glazbu čuo i kad je bio potpuno gluh, Mozart se njome igrao, Bach nam je pokazao koliko je moćna. Glazba ni njima ni mnogima nakon njih nije donijela blagostanje na ovom svijetu, ali baš zato vjerujem da bi za njih vrijedilo isto ono što vrijedi za mnoge glazbenike koji glazbu uistinu žive, a to je ….the rest is music. Sve ostalo je glazba. Svatko će se sada zapitati…a što je to ostalo što nije glazba?
Glazba je, kao i glazbena izvedba-bilo da se radi o umjetničkoj ili zabavnoj glazbi, ljudima potrebna. Nekima znači život, nekima je usputna-ali ipak, potrebna. Od početaka naše civilizacije, ljudi su pjevali, udarali ritam, plesali. To rade djeca, onako spontano, bez pripreme. Iz toga proizlazi da su svi ljudi sposobni za neku vrstu glazbene izvedbe i zbog toga im je glazba bliska. Glazba se koristi u terapeutske svrhe, pomaže u razvijanju kognitivnih i motoričkih sposobnosti, svladavanje glazbenih vještina daje nam osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti. Glazbu svi možemo osjetiti, pa čak i razumjeti. Samo joj moramo ostati bliski. U isto vrijeme ona je razumljiva i zamršena, osobna i univerzalna. Ako je ljepota u oku promatrača, je li isto vrijedi i za glazbu i uho slušatelja? Pred nama koji smo osjetili poziv da glazbu „izvodimo“, odnosno tumačimo, zadatak je slušatelja pokrenuti, potaknuti, dirnuti. Zadatak uopće nije težak jer nas same glazba pokreće, dira i nema ništa što nam je razumljivije od glazbe. Uspostaviti komunikaciju s publikom-to je ona čarolija koja se dogodi u dvorani prepunoj nepoznatih ljudi koji se glazbom povezuju. Kada se dogodi, tad je izvođač ispunio svoju misiju. Oživio je glazbu u svim njezinim dimenzijama: estetskoj, emocionalnoj, društvenoj i etičkoj. Glazbenik i izvođač je često „u svom filmu“ i ponekad odvojen od svijeta pronalazi put i način kako se povezati sa sobom, sa svojim okruženjem i najposlije-s publikom. Glazbom su ispričane zanimljive priče, iznesene misli, ideje i svakojake ljudske sudbine. Tako je i svaki novi projekt i izvedba udruge Sve ostalo je glazba pokušaj oživljavanja i kreativno putovanje. Jer, kad je sve ostalo glazba-drugo nam ništa ne preostaje.

Ivana Jelača, kreativna voditeljica