RENESANSNI VRT VOL 3

[RENESANSNI VRT VOL 3]

Tko je bar jednom osluhnuo kako se pod hrastovima prede čitavu noć nevidljivo tkanje paukove mreže, taj je srcem taknuo u osjetljivo tkanje vilinskih priča i njemu su sva vrata mašte otvorena.

 

 

Iznad izvora Rijeke dubrovačke nalazi se vapnenačka spilja kroz koju je nekada davno prolazio tok ove široke ponornice. Vremenom je izvorska voda  pronašla za sebe nove putove i izronila ispod masiva brdskog vijenca u zeleno-modrom jazu u kojemu se kao u ogledalu oslikavaju masivi vapnenačkog stijenja. Rijeka je nekada davno usjekla korito od Oka na Palati i snizila izvorište da se ključala voda tek nazire iz jazova pod okomicom Golubova kamena. Ona dolazi izdaleka, nju tvore veliki i mali izvori iz Popova polja. To je polje široko i prostrano, ljeti prepuno žita i kukuruza, a zimi, da mu nije oduška u jazovima, prekrilo bi sela uz rubove i presušilo Rijeku dubrovačku.

 

 

Rijeka odavno teče, a silina vode množi se hektolitrima niz spilje, kroz porozne kraške prolaze. Na Palati izlazi ona zlatno-zelena i ruši se niz slap, a navali li kiša, zažuti se voda i zamuti korito.

Otvor je Vilinske spilje tisućama godina sigom zatvarao vapnenac i postavio se poput vratara da bi se novi izvor mogao probiti iz podnožja brda, odakle i danas istječe. U vilinoj spilji, koja guta mrakom, može se čuti meki zvuk kapi i pod rukama osjetiti glatkoću siga. Putokazi hodnika granaju se kroz dvorane, bezvremenost plaši jezom skrivenih provalija, a iz nutrine rastu planine stalagmita dok stalaktiti vise kao svijećnjaci. U ovim je spiljama živio prapovijesni čovjek i ostavio za sobom grnčarija i kamenog oruđa, a spustio se s orlovske visine pošto je raskrčio dubovu šumu, zasuo blatne korake vode i pretvorio ih u plodne zemlje od vrha Šumeta do ruba Tenturije.

 

 

Na suprotnoj strani, iznad malenih mjesta Drginje i Čajkovića, usječeno je nekoliko spilja čiji se otvori doimaju kao velika crvenkasta vrata što nalikuju na sklopljenu lepezu.

Govori se da su u spiljama iznad izvora i Čajkovića nekada živjele vile. Bile su prekrasna stvorenja, dugokose i vitke, a slap se njihove kose presijavao na jutarnjem suncu kad bi sjedale na vidikovcima visokih gromada vapnenačkog stijenja. Kažu da su i spiljski biseri nastali vrtlogom kapi kad se brdo treslo burom i kroz hodnike prolamao vjetar, čini se kao da su vile tu prosule svoje ukrase  da bi se jednog ljeta mogle istim tragom vratiti i otvoriti okno Rijeke.

 

 

Vile su čak imale i krila. Bile su to opne satkane od najfinije mreže leptirovih tankih niti. Na njima su bešumno prolijetale za proljetnih noći kad se pastiri vraćaju sa svojim stadima iz zelene Dubrave .

Uvijek se o vilama iz spilja pričalo kad bi mladići mjerili pogledom seoske djevojke. Mnogi su željeli da se pred njima u praskozorje ili u rane sumrake pojave stvorenja iz mašte. U toj želji, neki od njih su ostajali noću skriveni iznad gajeva što skrivaju spiljske otvore.

 

 

Jedne noći, za vrijeme punog mjeseca, dva mladića koji su bili ustrajni u svojoj namjeri da ih barem na tren dotakne neko čarobno vilinsko stvorenje, čekali su dugo skriveni u zasjedi . U rukama su imali stručak bosiljka, da se zaštite od uroka. Događalo se da se u takvim mjesečnim noćima pred ulazom u spilje pojavljuje plava svjetlost koja je gasnula tek u praskozorje. U neko doba noći, začuo se smijeh-djevojački kikot i pred njima su se na šumskoj čistini ukazalo vilinsko kolo koje u prozirnim velovima, ukrug pleše sve do jutra. Ležali su mladići pritajeni da ne bi nekih neočekivanim pokretom otjerali vitke dugokose plesačice u sjenu lovora. Nedugo zatim, s Rijeke se začula galama ribara što su se vraćali prema svojim kućama, a vile su odjednom netragom nestale.

Dolazili su mladići i narednih večeri, ali im se ova magija više nije nikad ponovila pred očima. Jedan od njih, duboko nesretan jer je zbog iščekivanja zanemario seoske djevojke od kojih nijedna imala vilinski stas, niti im je kosa svjetlucala kao one noći kad su pjevale i plesale vile umilno, poput bistre izvorske vode kad se prelijeva preko stijene. Odlučio je još jednom pokušati prizvati vilinsko kolo.

 

 

 

Izgubio se u šumici kod jednog šumetskog izvora da okuša sreću. I zaista, u neko gluho doba noći, pojavila se plavkasta svjetlost i kolo se zaigra. Plešu vile, najmlađa i najljepša među njima s vijencem od vrijesa na glavi. I baš mu ona pruži ruku kao da ga je sve ove noći čekala. Mladić, povučen nekom neobjašnjivom silom, iako u isto vrijeme i preplašen, poleti joj u zagrljaj i zagleda joj se u oči. Trepavice su joj se sklapale kao leptirova krila, a mirisala je po procvjetalim ljubičicama i bršljanu. Ništa više nije postojalo, samo šuma i dah noći. Mjesec je povrh Golubovog kamena svijetlio kao krijesnica.

„Tko se jednom sastane s vilom, zauvijek je njezin. Moja je noć kratka, a danje svijetlo ne smijem gledati. Zato je samo noć naša i ne pokušavaj me odvesti među svoje jer to još nikome nije uspjelo“, upozorila ga je.

 

 

 

Sastajalo se dvoje mladih još bezbrojnih noći od proljeća do jeseni. On je hodao uokolo omamljen i nekako odsutan, pa su po Rijeci pričali da su ga „vile snašle“, ni ne znajući da je dobrano procvjetala vilinska trava pod liticama znak da se uskoro ova magična noćna stvorenja spremaju na odlazak. Možda zauvijek, a možda samo do idućeg proljeća. Ta je misao opsjedala zaljubljenog mladića, pa je odlučio postaviti svojoj vili zamku, ne bi li je zadržao za sebe.

 

Posljednje noći kad su se sastali, vodio je nepoznatim šumskim stazama, daleko od spilja, nadajući se da će joj tako zapriječiti ulazak u spilju gdje se skrivala danju. Kad se u to jesensko jutro lovorika s ljubičasto-crvenim bobicama uspravila iznad česvine, u šumi se činilo da sve raste iz nevidljivog. Pred njegovim očima se na prvim zrakama sunca vila rasplinula kao nježna traka magle. Šumu je okupalo blještavilo, sve se razlistalo. Vrata su se viline spilje zatvorila, u njegovoj duši zavladala je pustoš, a pod nogama mu je škripala orošena trava koju i danas zovu vilinska kosa.

 

Koliko je poznato, nikada na saloče i tarace dubrovačkih renesansnih kamenih ljetnikovaca nije kročila takva ljepotica kao što je šumska vila. Ona je neuhvatljiva, mistična, podložna samo svojim zakonima. I zato ni dubrovački vlastelini nisu odolijevali maštanju o tom nedostižnom i slobodnom biću.

 

 

Jednog je ljetnog popodneva, kad svi traže hlada u vrtu, na Skalu- Sorkočevićev ljetnikovac u Komolcu uplovio čamac. Iz njega je izašao mladi dubrovački vlastelin, i da ne ometa domaćina koji je bio u ozbiljnom razgovoru s jednim svojim prijateljem, zaputio se u šetnju do malog mjesta Ogarići. To je starinsko selo bilo zaklonjeno hladom visokih hrastova u začelju kuće, a dodirivalo se i s vrtom Gundulićevog starinskog zdanja na pavijunu.

Tko zna zašto je tog dana gospar Maro odlučio zaći nepoznatom seoskom stazom kad se mogao odmarati u hladu vinove loze. Možda je baš tražio samoću, jer su seoske male kućice spavale iza zatvorenih škura i nikoga nije bilo u blizini. Znao je da su stare vladike pričale kako u šumi oko Ogarića u predvečerje izlaze vile koje se skrivaju u vilinskim spiljama nedaleke Laranje. Nije se stoga iznenadio kad je ispod hladovite lovorike ugledao mladu djevojku raspletene kose. Bilo je nešto u njezinom držanju, što je nalikovalo na Boticellijevu Veneru.

 

 

Tog su ga ljeta viđali kako zalazi u Ogariće i više puta dnevno. Govorio je u šali svom društvu da se tamo onima koji znaju čuvati tajne po danu pokazuju vile i da su njihove priče puno zanimljivije od stihova.

Prošla su bila dva ljeta. Jedne večeri zatekli su ga iznad nedalekog sela Drginja, gdje su pastiri predvečer napasali stada. Trebalo je gospara upozoriti da ne ide u šetnju dalje jer je u blizini bila spilja Bartolovica, a njezin otvor je bio skriven u procjepu između dva kamena. Kako je bio raspoložen za priču, vješto je zapitkivao o djevojkama koje je viđao na paši kad bi tuda šetao…Ne sluteći ništa, pastiri  su mu otkrili kako nema ni mjesec dana da se najljepša od djevojaka, Đive udala u obližnju Knežicu. Nisu mogli znati kakva se ljubavna priča već dva ljeta plela ispod stabala dubove šume. Samo je ona, oprezna i plaha kao šumska vila, znala za ono njihovo mjesto u zelenom gaju gdje bi se svake večeri sastajali.

 

 

Otada njegova noga nije zakoračila u Rijeku. Ova se priča prepričavala u Knežici, jer su kuće u zapuštenom malom selu Ogarićima odavno zarasle u visoka stabla. Možda je mašta ponešto pridodala ovoj priči u kojoj se zbog nesretne ljubavi prema kmetskoj djevojci, jedan mladi dubrovački vlastelin povukao u samoću benediktinskog samostana jer je dobro poznavao stroge zakone koji nisu odobravali veze pučana i plemića.

 

 

Kad bi nekoga „vile snašle“, možda se nije uvijek radilo o mašti i snovima. Vile su se smatrale vještim travaricama, sposobnima oživljavati ljude i od najtežih bolesti. Pripravljale su ljekovite meleme, te su znale liječiti čudotvornom vodom. Svoje su čudesno umijeće predavale ponekad određenim ženama. Ove posrednice vilinskog umijeća i znanja, nazivali su vilenicama, a narod ih je štovao i tražio njihovu pomoć u nevoljama. I to ne samo onim ljubavnim.

 

 

                    Vjerujete li u vilinski svijet i njihova čudesna umijeća? Vrijeme je da ih prizovemo čarolijom glazbe….

Foto: Katarina Karakaš Spiroski, SOG

Tekst: Ivana Jelača

Video: Unique Films

Glazba korištena u videu:

F. Lhotka: Serenada

Komorni ansambl SOG, 2017

 

Izvori:

Gović, Tereza, Šetnja kroz stare dubrovačke vrtove, Dubrovnik, 1989.

___________, Dubrovački krajolici, Dubrovnik, 1995.

___________, Slike i legende Rijeke dubrovačke, Dubrovnik, 1990.

___________, Zavičajne priče, Dubrovnik, 1998.

 

Stojan, Slavica, Vjerenice i nevjernice, Zagreb-Dubrovnik, 2003.

error: Alert: Content is protected !!