[RENESANSNI VRT VOL 5]
Izvedbu Renesansnog vrta, u ambijentu obnovljenog renesansnog ljetnikovca Bunić-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj, otvaramo magičnim zvukom flaute; interpretacijom Debussyjeve skladbe Syrinx.
RENESANSNI VRT VOL 5
Izvorno je naslovivši “Flûte de Pan”, Claude Debussy napisao je ovu skladbu 1913. godine za predstavu Psyché, francuskog umjetnika Gabriela Moureyja. Konačno ime dobila je prema mitu o nimfi Syrinx.
U klasičnoj grčkoj mitologiji, Syrinx je bila nimfa i sljedbenica Artemide, božice Mjeseca, zvijeri i lova. Poznata po svojoj čednosti, Artemida je također i zaštitnica djevojaka te Apolonova sestra blizanka, kći Zeusova. Syrinx, progonjena od zaljubljenog boga Pana, kome ljubav nije uzvraćala, pomoć je zatražila od riječnih nimfi.
Kao odgovor bogova, pretvorena je u šuplju vodenu trsku koja je ispuštala ukleti zvuk kad bi je božji dah zapuhao. Pan, u svojem nesretnom lutanju za svojom ljubljenom nimfom, sjeo je jednog dana uz rijeku i izrezao trsku kako bi oblikovao svoj instrument- Panovu frulu. Nesretna sudbina, želja njegove drage i volja bogova učinila ga je ubojicom- posjekao ju je među riječnim šašem kao trsku.
Krajolik Rijeke dubrovačke u isto je vrijeme pitom i surov, stvaran i mitski. Bujni vrtovi, sjenovite šetnice, plodni voćnjaci loza, maslinici, pašnjaci, šume i bistra Rijeka stoljećima su nadahnjivali pjesnike i umjetnike. Duhovni prostor Rijeke dubrovačke „nad vodam perivoj s mirisom od raja“ ostao je sačuvan u njihovim djelima.
Humanisti u 15. i 16. stoljeću kao da su probudili božanstva drevnog Ariona. Pjesnik Ilija Crijević opisuje Rijeku dubrovačku gdje su neobičnost prirodnih osobina Omble, u kojoj se miješa morska i riječna voda, njezina svježina i ljepota pozivali na kupanje i prizivali božanska bića. Iz njezinih voda izranjaju Triton i nimfe, a lijepa dubrava nadilazi perivoje Hesperida.
U perivoju Nikole Gučetića, u sjeni stabala, pokraj špilje koja oponaša izvor, gdje stanuju nimfe, razgovor vode Cvijeta Zuzorić i Mara Gundulić. Iz Omble izranjaju Držićeve vile, u njezinim vodama „u živom hladjencu“ kupa se i Vetranovićeva Dijana.
“Guste šumice lovorike i bistra vrela Dubrovčani naseliše nimfama i pastirima”, zapisao je Josip Bersa u svojim Dubrovačkim slikama i prilikama od 1800-1880, “ali u zahlađu tih šuma stvoriše oni i djela, sa kojih se proslavi njihov zavičaj i cijela stara Hrvatska.”
Jakov Lovrov Sorgo, prvi dubrovački prirodoslovac , 1582. godine je opisao Rijeku kao vrlo bogato mjesto, načičkano prekrasnim zdanjima, palačama i vrtovima. Dodao je i kako tamo često zalaze delfini u potrazi za ribom.
Rijeka je dubrovačka tako predstavljala bukolički okvir za plemenitu dokolicu- ugodne razgovore, filozofske rasprave i znanstvene diskusije. Ljetnikovci su imali besprijekoran pogled , pročelja okrenuta vodi. Vrijeme se provodilo uz recitiranje ili čitanje poezije , priređivanje predstava i pastirskih igara uz glazbu i pjevanje. Neki su ljetnikovci tadašnje dubrovačke vlastele postali prostori u kojima su djelovale znanstvene, književne i glazbene Akademije, čiji su članovi redom bili pripadnici dubrovačke aristokracije i nerijetko, miljenici Muza.
Muze, u grčkoj mitologiji boginje su zaštitnice pjesništva, umjetnosti i znanosti. Ima ih devet, a vođa im je bog Apolon. Vjerovalo se da Muze nadahnjuju slikare, glazbenike i pjesnike, pa se stoga riječ muza rabi i u prenesenom značenju za onoga tko nadahnjuje umjetnika.
Muze su kćeri Zeusa, kralja bogova, i Mnemozine, boginje pamćenja.
Bile su nekada vodene nimfe, znane i kao Pieride. To su ime dobile po nekadašnjoj rijeci Helikon koja se nalazila u drevnoj grčkoj pokrajini Pieriji. Stanovnici nedalekog grada Diona, smještenog u blizini planine Olimp, govorili su kako je rijeka Helikon najprije tekla nad zemljom cijelim svojim tokom. Ali, nastavljaju dalje, žene koje su ubile Orfeja željele su u njoj isprati krvave mrlje, pa je rijeka potonula pod zemljom, kako ne bi svoje vode izlagala za prikrivanje zločina.
Muze su, prema pričama iz grčke mitologije, pokopale Orfejevo tijelo, sudile na natjecanju između Apolona i Marsije te oslijepile Tamirisa zbog drskosti kad ih je izazvao na nadmetanje. One sjede blizu Zeusova trona, njihov dom je Parnas, vapnenačka planina u središnjoj Grčkoj koja se uzdiže iznad svetišta Delfi, sjeverno od Korintskog zaljeva. S Parnasa se pruža veličanstven pogled na gajeve maslina i okolicu, a planina je bila posvećena bogu Apolonu i korikijskim nimfama, prema Korikijskoj špilji koja se tamo nalazi.
Nije stoga čudno što su stari Dubrovčani opjevali mitski prostor Rijeke dubrovačke, koja po svojim ljepotama i značajem ne zaostaje za antičkim uzorima.
O pokaži mi se, u božanstvu Omble
U blaženstvu njene doline, u krugu čempresa tvojih!
Zapisao je to Alberto Fortis krajem 18. stoljeća, očaran prirodnim ljepotama Rijeke dubrovačke, ali i duhovnom nadgradnjom koju su nekadašnji stanovnici kamenih dvora na vodi vješto i predano utkali u svaki trenutak proveden na ladanju.
Grčka riječ mousa označava pjesmu. Riječ “muzika” – mousike povezuje se s “umjetnošću Muza”.
Poznata mnemotehnička metoda za pamćenje imena muza naziva se “TUM PECCET”. (lat. “neka ne griješi”).
Talija, zaštitnica je komedije i bukolike.
Uranija, zaštitnica je astronomije.
Melpomena, zaštitnica je tragedije.
Polihimnija, zaštitnica je svete pjesme i himni, a također i agrikulture i pantomime.
Euterpa, zaštitnica je glazbe i lirike.
Caliopa, zaštitnica je epskog pjesništva i govorništva.
Clio, zaštitnica je povijesti i junačkog pjesništva.
Erato, zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva.
Terpsihora , zaštitnica je plesa.
U renesansi, muze su prikazivane s pripadajućim im atributima. Euterpa, kao zaštitnica glazbe i lirike, pojavljuje se uvijek s frulom ili flautom.
I danas mnogi ljetnikovci prizivaju na ladanje. Šetnja od izvora Omble, preko Tenturije, zatim Sorkočevićevog kompleksa u Komolcu pa sve uzduž desne i lijeve obale, usputnom prolazniku pruža sliku zarobljenosti u „suvremenoj realnosti „ gdje je sloj zapuštenosti i nagrđenosti sklada ono što se prvo vidi. Ali, ispod površine, baš kao kad Rijeka potekne ispod zemlje i svojom silinom očisti naslage što su joj zakrčile put, otvara se svijet koji je ponekad oku nevidljiv…naizgled nestvaran i izgubljen, ali i dalje primamljiv i čaroban.
Dođi! Nevidljiva flauta
uzdiše u voćnjacima.
Najtiša pjesma
je pjesma pastira.
Ispod hrasta vjetar mreška
sjenovito zrcalo vode.
Najveselija pjesma
je pjesma ptica…
André Caplet: Viens!Une flute invisible
Stihovi: Victor Hugo
Foto: Katarina Karakaš Spiroski, Vedran Levi, SOG
Tekst: Ivana Jelača
Izvori:
Bersa, Josip: Dubrovačke slike i prilike 1800-1880, Dubrovnik, 2002.
Grujić, Nada: Vrijeme ladanja, Dubrovnik, 2003.
Stojan, Slavica: Ombla, vile i vilani, Zagreb-Dubrovnik, 2018.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Muza