[RENESANSNI VRT VOL 4]

Arion je pjevao glasom koji je izjutra podsjećao na proljetni povjetarac, u podne je pjesma ječala niz strmeni kao kas ljetnog sunca, a predvečer se u zvuk tužaljke uvlačio mukli ton čežnje koja je iz dana u dan rasla. Pomišljao je kako bi bilo dobro da se on i Aretuza jednog dana pretvore u zemlju, kamen, vodu ili zrak. Tada bi uvijek bili zajedno, u zagrljaju prirode iz koje potječu.

Krajobraz Rijeke dubrovačke poseban je po svojoj ljepoti i raznolikosti. Taj čarobni prirodni okoliš koji je u prošlosti pružao sliku otvorene prirode, dao je starim Dubrovčanima sanjano mjesto slobode i ugode.

Nekada davno, kad su obližnjim morima plovili Iliri, a Rimljani se ovjenčavali lovorom i mirtom, činilo se zaista, da je Rijeka jedno od onih mjesta koje su iznjedrili bogovi kad su silazili na zemlju; jedna joj se stopa kupa u vodi među riječnim šašom, kao na plandovanju opruženo i okrenuto okolnim brdima i prohladnom ključanju ispod masiva Palate.

Kažu da je Odisej, u svom dugogodišnjem lutanju prema Itaci, doplovio do izvora Rijeke ispod sure litice pa se tu okrenuo sa svojim brodovljem i nastavio putovanje. Ovaj je dovitljivi grčki junak koji se nakon Trojanskog rata , u kojem je i sam sudjelovao, otisnuo od obale i sa svojom družinom voljom bogova lutao, od iskušenja do iskušenja, nakon dvije godine doživio veliki brodolom. Ostavši sam, bez broda i družine, na valovima je bio bačen na obalu mitskog otoka Ogigije, gdje je u špilji susreo nimfu Kalipsu. Ona je Odiseju spasila život, ali se u njega i zaljubila. Želeći ga učiniti svojim mužem i besmrtnikom, nije ga puštala kući punih sedam godina, sve dok joj, zagovorom božice Atene, Zeus preko glasnika Hermesa nije naredio da ga otpusti i vrati u rodnu Itaku. Ne zna se kako je i kada nastala legenda o boravku Odiseja kod nimfe Kalipse vezana uz otok  Mljet, no prema toj legendi, upravo se tamo nalazi „Odisejeva špilja“. Moguće je da je, lutajući obližnjim morskim putevima, možda i doplovio do riječne vode, ne bi li pronašao barem privremeni zaklon.

Ta je voda, danas rijeka Ombla, posjela svoje korito u fjord i razlila se između dviju obala, a u sredini tog toka mali otočić Blato obrastao trstikom, čempresima i tamarisima spava u obilju plime.

Možda je u urnebesu razornih potresa rijeka promijenila tok i dopustila da se o njoj isprede legenda o pastiru Arionu i vili Aretuzi. Kako mu ljubav nije uzvraćala, pomiješao se s njezinim tijelom i dopustio silama zemlje, mraka i vode da se ujedine u masiv brda, u blato uz Rijeku iz koje i danas izviru njegove suze.

U zelenoj Dubravi gdje protječe plaha Rijeka, prostirala su se plodna polja na kojima su pastiri nekada napasali svoja stada. Mladi i najljepši pastir Arion, zaljubio se u vilu Aretuzu glasovitog roda i ljepote. Aretuza je na glas ljubavi njoj upućene visoko uzdizala svoje ponosno čelo, koje je svjetlilo poput mramora. Svjesna svoje ljepote, tražila je za sebe više od onoga što bi joj Arion mogao ponuditi. Za nju su bili visoki dvori, bogatstvo zlata i dragog kamenja da joj prekrasno lice u njima zabljesne, a na pažnje mladoga Ariona ostajala je nijema i kao kamen hladna.

Prošlo je proljeće i ljeto i jesen. Pod moćnim stablima Dubrave vjetar je slagao hrpe zlatastog lišća. Pjesme pastira su zamukle. To su bili teški zimski dani bez sunčevih poljubaca, dok su hladni vjetrovi preko udaljenih pustopoljina nanosili kovitlace ledenog daha. Još jedna zima je prošla. Izašle su zatim u proljeće sa svojim stadima ponovno sve pastirice, a pred svima hodala je mlada Aretuza obasjana svjetlošću s istoka. S druge strane dolazili su pastiri i pred njima je, kao glas Dubrave hodao Arion. Sve je krenulo ispočetka, ali puno bujnije i nestrpljivije nego proteklog ljeta. Njegova je čežnja sada prerasla ravnicu i kotrljala se poput plahe vode, a Aretuzino je čelo i dalje blistalo, ponosno i oholo, poput najbjeljeg kamena. Ljeto se duljilo u sparinama, a ljubav mladog Ariona ključala je kao sakriveno vrelo. Od svih pjesama ispjevanih Aretuzi, nijedna se nije kosnula njezinog kamenog srca. Samo su bogovi šuma; Hoja, Lero i Dolerija, u mraku zelenog lišća obdan slušali njegov pjev, raznježeni tako da je niz dubove i borove klizila sjena u žutom i mirisnom soku i slijevala se niz hrapava debla.

Jednoga dana, kad su u grmlju i po šumskim čistinama pastiri ljubili svoje drage, Arion se obrati šumskim bogovima te zaželi da Aretuza postane ono što je oduvijek bila: kameno brdo do čijeg srca se nikada ne mogu probiti njegove molbe. Sva srebra i zlata i drago kamenje neka pripadne jednoga dana drugima, a Aretuza neka postane kameni čuvar tuđe sreće koju ne može uhvatiti svojim hladnim i bešćutnim rukama.

Bogovi, čuvši Ariona, od ponosne Aretuze stvore brdski vijenac Srđa koji prema zelenoj dolini baca mrku i tamnu sjenu. Lijeva joj ruka tako posija sunčanu Bjelotinu iznad izvora Rijeke. Tako se u raskriljenom zagrljaju oprostila od svojih plodnih pašnjaka i zelenih gajeva.

Arion je ubrzo shvatio da je zauvijek izgubio svoju vilu pa je proklinjao svoju nestrpljivost i kletvu kojom se obratio bogovima. Njegove su suze poput teških potoka natapale zemlju. Tugovao je Arion godinu i dvije te jednog dana pođe pod sjenu njezinog skuta ispod visoke Bjelotine i zavuče se u spilju što ga je hladovita mamila u raj ljubavi.

Potrese se zatim gora i iz njegovih očiju poteče silna rijeka suza, a iz kose mu naraste šaš i trstika. Rijeka i okolna brda otada su ljubavnici; od Arionovih suza potekla je Rijeka koja otada ljubi kamene skute ponosne vile Aretuze.

Sudeći prema povijesnim zapisima, Uršula je itekako imala razloga za svoju hladnoću. Njezin je otac Vladislav Gozze, nakon što je osim supruge, izgubio i oba sina te izgubio nadu da će imati nasljednike, razmišljao kako da što prije i bolje uda kćeri. Na nagovor Lukovog oca, Miha Bona, potaknut time da njegov sin neće tražiti miraz, Vladislav je pristao na brak, iako prvotno nije namjeravao Uršulinu ruku dati Boni. Nesretna je djevojka pobjegla u Grad k sestri Jeleni i njezinom suprugu Pavlu Gozze, koji su se oštro protivili njezinoj prisilnoj udaji. Pavao Gozze čak je ponudio miraz kako bi se Uršula mogla udati za drugog čovjeka. Izbio je skandal, jer su najprije Jelena i Pavao Rafov Gozze dobili odobrenje od Senata da se Uršula dodijeli skrbnicima, no nakon svađe koja je izbila između Vladislava i njegove kćeri i zeta, oni su odlukom Senata kažnjeni izgonom iz Dubrovnika. Tako je bila zapečaćena i Uršulina sudbina. Neko se vrijeme opirala i glumila bolest, no kako je ostala bez potpore, udala se bez svadbene pjesme i gozbe, što bi bilo uobičajeno za vlasteoske kćeri. Tužna je mlada napustila roditeljsku kuću u tišini i nedugo zatim, nakon očeve smrti, preminula je mlada Uršula na porodu svoje druge kćeri, slomljena više od tuge nego od bolesti.

Suprug Luko, nije joj ni tada mogao oprostiti neuzvraćenu ljubav, pa je u stihovima ovjekovječio njezinu oholost ali i plemenitost Rijeke zvane Arion:

I ti, Diete, jur od broja

Ideš biti neumrloga,

Tebe ohola Vila tvoja,

Za čast će imat druga svoga.                                 

Plemenita biće Rieka,

Arion zvana, tvoje suze,

Tekuć bistre po sva vika

Pokraj tvoje Aretuze.

Ona harna uživaće,

Medju dvorim tvoje vode,

I glas glasim odvraćaće

Koji od tebe uzohode

…

Poznato je da svi stari narodi imaju veliki broj svojih legendi i mitova kojima ornamentiraju svoju prošlost i u njima nalaze neiscprno vrelo motiva za sve oblike umjetnosti.

O povijesti se pak, često govori kao o vrlo staroj znanosti „jednoj od najstarijih koje poznaje čovječanstvo“. Međutim, staro je zanimanje za prošlost i njezino opisivanje koje seže čak u vremena kada čovjek nije znao pisati. Tu su počeci zanimanja za neobične, čudnovate događaje, sudbine i pustolovine povezane s legendama o davnim „dobrim vremenima“, o nastanku i nestanku nekih naseobina i naroda, o hrabrim pojedincima koji su svojim vrlinama krojili prošlost, usmjeravali njezin tijek i time postali legendarni, a priče o njima „legendama“ koje su udovoljavale zanimanju za događaje sve tamo do najranijeg vremena čovjekova boravka na zemlji. Prenosile su se priče prvo usmenom, a potom i pismenom predajom, s koljena na koljeno, sve do današnjih dana.

Razlika između legende i mita leži u tome što legenda, iako je kao i mit također pripovijest, uvijek ima jezgru od povijesno-biografskih podataka ili elemenata s povijesnom tradicijom. Premda riječ mit, što u prijevodu s grčkog znači govor, kazivanje, ima gotovo isto značenje kao i povijest, njoj se pak, sve donedavno davala negativna konotacija izmišljotine-vilinske priče, jer se smatralo da mit nije stvarno povijesno zbivanje u prošlosti, dakle ono ne zadovoljava temeljne uvjete po kojima se neko zbivanje, prema znanstvenoj definiciji povijesti, čini „povijesnom istinom“. Od riječi mit nastala je mitologija, što označava skup mitova o božanstvima, polubogovima i herojima, ali također i znanost koja sustavno prikuplja i proučava sadržaj, oblik i značenje i podrijetlo mitova.

Mit se razlikuje od običnog jezika po tome što se koristi pripoviješću koja potiče maštu i intuiciju. Kulture koje su stvarale mitove upotrebljavale su ih kako bi izrazile svoje shvaćanje onoga što je stvoreno u njihovim sredinama.

Tako i Rijeka dubrovačka ima svoje mitsko značenje. U starijoj literaturi mnogi su je poistovjetili s mitskim Arionom.Zbog nesretne ljubavi on je postao rijeka, protumačio je Pseudo Skilak, starogrčki pisac koji je živio u 4. St. Prije Krista. U svom djelu geografski je pozicionirao Arion kao rijeku Omblu. Prema Tukididu, glazbenim talentom obdaren Arion spjevao je himnu bogu Posejdonu i tako stekao njegovu vječnu naklonost. Prikazivan je zato redovito u društvu delfina ili pak pliva na leđima delfina.

U prepisci dubrovačkog prirodoslovca Jakova Lovrova Sorga s talijanskim kolegom Ulliseom Aldrovandijem iz 16. stoljeća, nalazimo njegov zapis o Ombli kao osobitoj geografskoj cjelini bogatoj ribom koju narod zove Rika i u koju često zalaze delfini u potrazi za ribom, koja pred njihovim jatom iskače na obalu.

Herodot, koji je važnost u zapisivanju povijesnih događaja pridavao svakodnevnome životu pojedinih zemalja i naroda, daje zemljopisne opise krajeva te prenosi mnoge anegdote i legende. On pripisuje Enhelejcima, plemenu koje je vladalo prostranim dijelovima južne Ilirije, brojne napade na sjeverne Helene. Postoje tumačenja kako je ime plemena nastalo od grčke riječi koja označuje jegulju, čime su Grci isticali njihovu vještinu u gusarenju što je nanosilo goleme štete svim narodima, a pogotovo Grcima koji su im bili najbliži. I gusari i jegulje žive u vodi, bježe s lakoćom iz ruke neprijatelja te prelaze mora vijugavim putovima, tražeći skrovita mjesta za napad i obranu.  Vrhunac enhelejske moći dostignut je negdje u 7. stoljeću pr. Kr.

Mit o Arionu pripovijeda upravo o tome kako su ga na putu za Korint gramzivi mornari pokušali ubiti bacivši ga s broda, ali mu je život spasio dupin, očaran zvucima njegove pjesme.

Foto: Katarina Karakaš Spiroski, SOG

Tekst: Ivana Jelača

Video: Iva Dedo / Unique Films

Glazba korištena u videu:

B. Kunc: Pastorala (ulomak)

Vedrana Dizdar, klarinet, SOG (2017)

Izvori:

Gović, Tereza, Šetnja kroz stare dubrovačke vrtove, Dubrovnik, 1989.

___________, Dubrovački krajolici, Dubrovnik, 1995.

___________, Slike i legende Rijeke dubrovačke, Dubrovnik, 1990.

___________, Zavičajne priče, Dubrovnik, 1998.

Margaritoni, Marko, Dubrovnik-između povijesti i legende, Dubrovnik, 2001.

Stojan, Slavica, Ombla, vile i vilani, Zagreb-Dubrovnik, 2018.

https://bs.wikipedia.org/wiki/Arion