[RENESANSNI VRT VOL 2]

Mjesto ladanja. Spokoj tišine. Blizina Rijeke i vode koja smiruje.

U neposrednoj blizini Dubrovnika, kod mjesta Komolca, rijeka Ombla utječe u Jadransko more u 5 km dugačkom zaljevu Rijeke dubrovačke. Smatra se da je njen vodotok dugačak 30 metara, a Ombla jedna od najkraćih rijeka na svijetu. U isto vrijeme njezin podzemni tok čini je jednom od najduljih svjetskih rijeka ponornica. Prirodni fenomen miješanja slane i slatke vode zbog svojih je specifičnosti zaštićeni prostor prirode, napose znanstvenog, kulturološkog, obrazovnog, gospodarskog ali i drugog javnog interesa. S izvora ovog područja, grad Dubrovnik se još u vrijeme Dubrovačke Republike napajao vodom za piće. Dubrovački vodovod, među prvima u Europi, projektirao je i sagradio Onofrio della Cava u 15. stoljeću.

Rijeka dubrovačka svojim je ljepotama oduvijek privlačila putnike, a stanovnike obdarila oblijem žive vode i plodnim tlom, te klimom koja je osiguravala dobar urod povrća, voća i loze. Ovaj predio drevne dubrovačke Astareje- najstarijeg dijela izvangradskog teritorija, nije samo prirodni fenomen, već posjeduje posebnu ljepotu i poseban ugođaj. U srednjem vijeku na osunčanim padinama zaljeva sade se vinogradi i niču zaseoci. Za to su zaslužni benediktinci koji, na poziv plemića Savina, dubrovačkog Kneza, u 12. stoljeću podižu samostan nedaleko izvora te potiču lokalno stanovništvo na poljoprivredu i sadnju raznovrsnih kultura.

U nekadašnjem muljevitom komolačkom polju nisu mogle niknuti kuće. Sagrađene su tek kad je Rijeka izmaknula izvoru, a voda se isušila i kaptirala cijevima prema Gradu. Komolačko polje bilo je zacrtano docima, a dužinom i širinom prošarano potocima što su se slijevali iz okolnih izvora Orlovca, Bote, Vrela i Račevice.

Dva sela uz obale Rijeke, Rožat i Komolac, ogledaju se kao jedno lice u dva ogledala. Rožat je smješten prema suncu, a Komolac ima svoju Tenturiju, mali zeleni raj.

To je uspavano mjesto prepuno modrila, zelenila vrtova, svježine koja struji s izvora i odlazi prema hladovitim šetnicama kamenih zdanja nanizanih uz obale Rijeke. Sa zapadne strane mu se izmakao Rožat i postavio se uz obalu, visoko se uspravio u kamen Glavice i tu začeo ribarske kuće prepune svjetlosti i života. Crkvica Gospe Velike izabrala je najljepše mjesto u Rožatu, sva se zaokružila borovima kao aureolom da bi s visine mogla motriti riječki kraj.

S Tenturije, na kojoj su nekada bile bojadisaonice tkanine, put vodi na izvor. Iznad njega se nadnosi sura, zaobljena Bjelotina s borama vapnenačkog stijenja, crvena u procijepima, gola i sumorna. Desno joj ostaje Golubov kamen, a lijevo se brdo snizuje, zaobljava u starinski umorni masiv. Bjelotina je iznutra šuplja, od zvuka izvora ječi jer su joj u unutrašnjosti vilinske spilje, sigama zatvoreni prolazi nekadašnje rijeke koja je vodu rasipala iz bogatih izvorišta, primirenih i zatvorenih krastom stvrdnutog vapnenca. Ispod strmog masiva na Palati ključa voda. Nigdje se ne mogu vidjeti temelji rimskih palaca, ali je ostao naziv Palata iz rimskog doba, kad su po predaji, Rimljani sagradili kamene pute od Epidaurusa do Rijeke dubrovačke. Oko izvora i duž obala rijeke Omble podigli su kasnije Dubrovčani svoje ljetnikovce.

Poseban doživljaj  prirode upotpunjavao se vožnjom lađom-filjugom jer je rijeka bila jedini ugodni put kojim se do njih dolazilo. Oni rijetki koji bi se odlučili doći na suho, išli su kopnenim putem  trasom renesansnog vodovoda izgrađenog još 1439. godine.

Na ladanju se živjelo i svijet doživljavalo na drugačiji način. Pomno prateći ciklus dozrijevanja i nadzirući berbu u vinogradima na kojima je uspješno uspijevala iz Grčke prevezena malvazija, hraneći se plodovima sa svojih imanja te uživajući u svježoj bistroj vodi brojnih riječkih izvora, vrijeme se posvećivalo čitanju, glazbi, plesu i učenju stranih jezika. Gospođe su uživale u slobodi, za razliku od onog skučenog i strogo kontroliranog života na koji su bile primorane u gradu. Gosparima je bilo tako ugodno u riječkom hladu smišljati epigrame, šetati uz Rijeku, ujutro piti bijelu kafu i popodne dočekivati goste.

Za to su vrijeme daleko od njihove ugode živjeli težaci i ribari, bjestimali uzvodno i nizvodno, bacali mreže, vjerovali u duhove i vještice i ostajali većinom, nepismeni. Stoga se usmena predaja čuvala u pamćenju stanovnika.

Ribari kažu da je riječna trava nastala onog dana u kada je na dno potonulo dvoje mladih iz susjednih sela. Djevojka je bila zelenooka, predvečer bi joj se oči zatamnile kao sjaj starinskog prstena, kad bi se ljeti kupala poput riječne sirene i plivala s jedne na drugu stranu do zelenih i svježih obala. Kad je navršila šesnaest godina, zaljubila se u mladog ribara koji je živio na Tenturiji. On je bio snažan i kovrčave zlatne kose koja je podsjećala na guste valove što rijeku zimi prekriju od bure.  Dvoje se mladih susretalo uz Rijeku, preplivali bi ju lako kao delfini i sastajali se na njezinoj širokoj brazdi, na sredini koja je nevidljivom crtom  spajala Rožat i hladovitu Tenturiju.  Sjedeći u hladu tamarisa, pričali su o tome kako će jednog dana njihovi svatovi s okićenim barkama se sastati baš na toj sredini, gdje će po starome običaju, ona sa svojim vijencem prići k njemu, a svoju će barku pustiti da odluta tamo gdje je valovi odnesu. Ako se njezina barka vrati na istu obalu, bit će to loš znak jer će značiti da se Bog Rijeke ljuti. Rijeka se ne smije dijeliti, jer ni jedna strana ne smije ostati bez prave ljubavi. Stoga, ako barka krene dalje, pa se ne zaustavi ni tamo gdje se Rijeka već stopila s morem, značit će to da je njihova ljubav našla svoje pravo mjesto i poput mosta prebrodila Rijeku.

Jedne prohladne noći, djevojka je usnula čudan san. Njezina se barka pojavila ploveći prema drugoj strani, ali u njoj nije bilo nikoga. Na drugoj obali vidjela je kako njezin vjerenik, pod tamarisom,  leži u zagrljaju riječne vile. San je bio toliko stvaran da je na svojim rukama osjetila bistre kapljice vode. Odlučila je otplivati tamo preko hladne noćne vode.

Njezin je dragi te noći također osjetio nečije hladne i mokre dlanove na svom obrazu. Pričinilo mu se da ga zove njegova vila prema drugoj obali, pa ne misleći o prividu sna, skočio je i on u Rijeku. Osjećao je kako mu tijelo trne u kliještima hladnoće i svaki je zamah ruke bolio, ali morao je plivati ususret sreći i prepustiti se zagrljaju svoje voljene.

Rijeka se pod naletom bure prepolovila na dva dijela. Plivao je i dalje iz sve snage da preskoči granicu, da pobijedi hladnoću i ugleda svjetlost  lica koje donosi toplinu, novo ljeto. Zazove tada njeno ime tako snažno da se od odjeka odronila hrpa kamenja s okolnog brda, ali jeka vrati njegov glas drugoj strani. Rijeka se otvorila svojim virovima i povukla dvoje mladih, koji su u taj čas bili spojenih ruku. Potonuli su točno na sredini, u dubini među riječnim travama, a njihova spojena tijela isprepletena su u svjetlost. Bili su sretni u toj poplavi koja je bliještala poput sunčeva izlaska. Sve je postalo zajedničko.

Danima su riječki ribari tražili dvoje mladih, a kako ih nisu nikada pronašli, sjećanje je polako bljedilo.

Jedino je Rijeka upamtila. Procvjetala je jednog jutra i protegla se dugačka i raskošna. Nalikovala je na nevjestin vijenac kojemu se iza bijelih otvorenih latica provlače niti svilenkaste trave. Ona ljeti leluja ustalasana kao kosa vile i ljulja se na riječnim valovima što češljaju i raznose njezine niti. Prelijeva se na mjesečini srebrnkastim odsjajem, a danju se zgužvana vuče po dnu barki kao stotinu vijugavih vlasi zaspale djevojke. Palme i magnolije su razrasle u stoljetna stabla, a potporno kamenje riječnog otočića Blata raznijela je vodena struja među šaš i trstiku.

„Volim sjedati pred riječnom vodom i osjećati gdje me uspavljuje njezino sporo vječito prolaženje. I kad ne gledam, vidim žutilo barske trske. Pred Kaboginim dvorom na Tenturiji skladno se ogledaju prignuti tamarisi, barke se ljuljaju, lagane i nestvarne u prvom sumraku. Uvečer Rijeka zaspi, boja joj od tirkizne potamni u modrinu neba, zalije se svjetlima ribarica kao fenjer s paučinastom opnom mušica, a sjaj im prate riblja jata i nad njima se nadvia sjena ribara, savijenih leđa i opruženih ruku zagledanog u dubine.“

Foto: Katarina Karakaš Spiroski, Dubravko Lenert, SOG

Tekst: Ivana Jelača

Video: Unique Films

Glazba korištena u videu:

C. Debussy: Syrinx

Ines Ivanjek, flauta, SOG 2018

Izvori:

Gović, Tereza, Šetnja kroz stare dubrovačke vrtove, Dubrovnik, 1989.

___________, Dubrovački krajolici, Dubrovnik, 1995.

___________, Slike i legende Rijeke dubrovačke, Dubrovnik, 1990.

Grujić, Nada, Vrijeme ladanja, Dubrovnik, 2003.

Stojan, Slavica, Ombla, vile i vilani, Zagreb-Dubrovnik, 2018.