[RENESANSNI VRT VOL 1]
„Svaki vrt je pozornica, a glavni mu je akter u igri života čovjek koji svojim radom spaja zemlju i kozmos, tlo i oblake. Tako se, i kad je čovjek zatvoren u krug civilizacijskog življenja: kuću, grad, državu-vraća želja da se iz nekadašnje oaze prirode znanjem, umijećem i maštom, stvari postave na pravo mjesto.“
Dvjestotinjak ljetnikovaca rasprostranjenih po cijelom dubrovačkom teritoriju utjelovljuju ideju i koncept renesansnog vrta. Kamen,voda i bilje odraz su ideje stapanja čovjeka s prirodom. Ljetnikovci su izniman spomenik kulture življenja i civilizacijskih dosega jedne teritorijalno male, ali dugovječne samostalne države. Grade se od 14. stoljeća, najprije u neposrednoj okolici grada, a potom i na udaljenijim dijelovima izvangradskog teritorija nekadašnje Dubrovačke republike. Najveći broj ljetnikovaca izgrađen je tijekom 15. i 16. stoljeća. Dubrovački je teritorij tada bio zaokružen, vještom diplomatskom politikom osigurane njegove granice, a život u izvangradskom prostoru postao spokojan.
Visoki zidovi ljetnikovca čuvali su posjed i štitili intimnost vrta koji je od ranog proljeća do kasne jeseni okupljao obitelj, prijatelje i goste. Ljetnikovci i njihove saloče, perivoji i paviljoni postali su omiljena mjesta okupljanja. Na ladanju, gdje život nije bio skučen kao u gradskoj palači, vrijeme se provodilo u obilju što su ih pružali pažljivo obrađeni vrtovi, maslinici i vinogradi. Pod pergolama su se priređivale hedonističke gozbe, u saločama i na lođama predstave pastoralnih ugođaja, koncerti i književna sijela. Skrovita mjesta u vrtovima pružala su intimnost za susrete i razgovore budućih vjerenika i vjerenica ili posjetitelja iz susjednih ljetnih dvora. Stanovnici ovih kamenih zdanja koji odišu umjerenošću i skladom, opijeni mirisima trava, egzotičnog bilja i dozrelog voća, ostavili su nam svjedočanstva o životu u ljetnikovcima; u stihovima, epskim i dramskim ostvarenjima, poslanicama, pismima, dnevničkim zapisima i glazbenim djelima.
Ljetnikovci i njihovi raskošni vrtovi- „mjesta gdje je ljudski duh i um podario dubrovačkoj kulturi svoja najbolja ostvarenja“, doživjeli su sjaj i bijedu, preživjeli razdoblja iskušenja i kriza i nadživjeli svoje gospodare i stanovnike. Pomalo su tragičan podsjetnik na zaboravljene vrijednosti- prirodne ljepote, umjerenosti i autentičnosti. O njihovom značaju i jedinstvenosti rečeno je i napisano mnogo, možda jednako koliko i o njihovoj zanemarenosti i devastacijama koje su prisutne u novijoj povijesti.
Renesansni vrtovi dubrovačkih ljetnikovaca zaista nisu „samo kulise za umjetnička zbivanja niti izlošci svojih nekadašnjih mogućnosti, već su mjesta nadahnuća i stvaralačkog čina.“
Osluhnemo li tišinu njihovih skrovitih kutaka gdje se susreću sjene dubrovačkih vladika, šumskih vila, gospara, pastira, nimfa i mitskih svirača, uronit ćemo u čaroban svijet gdje se brišu granice stvarnog i nestvarnog.
Prestanimo biti promatrači.
Zakoraknimo u njihov prostor slobode, prepustimo im se.
Dajmo im priliku da nam ispričaju svoje priče…
Foto: Katarina Karakaš Spiroski
Tekst: Ivana Jelača
Izvori:
Gović, Tereza, Šetnja kroz stare dubrovačke vrtove, Dubrovnik, 1989.
Grujić, Nada, Vrijeme ladanja, Dubrovnik, 2003.
Stojan, Slavica, Ombla, vile i vilani, Zagreb-Dubrovnik, 2018.