RENESANSNI VRT VOL 6

[RENESANSNI VRT VOL 6]

 

‘Način na koji muziciramo i slušamo glazbu pokazuje tko smo.’ Taj se izbor ostvaruje već samom odlukom da se prisustvuje jednoj vrsti događanja, a ne drugoj, da se predstavi određenom skupu slušatelja.

 

 

Ljudi se iz raznih razloga odlučuju otići na koncerte klasične glazbe; bilo da se radi o glazbenom repertoaru koji vole ili izvođačima za koje su čuli ili zato što imaju pretplatu na određeni ciklus koncerata ili uhodani običaj odlaska na koncert s prijateljima. Bez obzira na razlog, znamo što će se tamo dogoditi jer su barem dvije komponente izvedbe gotovo uvijek unaprijed najavljene; izvođači i repertoar. Mogli bismo reći da je to obično u središtu interesa posjetitelja koncerta. Ostali elementi se uglavnom uzimaju zdravo za gotovo. Uostalom, upoznati smo s ritualom, znamo pravila.

Ritualizirani događaj u koncertnoj dvorani koji je Christopher Small akutno opisao u svojoj knjizi Musicking pokazuje neku vrstu otuđenja gdje su slušatelji više pasivni konzumeri, ‘gledatelji, a ne sudionici čija je tišina tijekom izvedbe znak da nemaju što pridonijeti spektaklu koji im je priređen.’

S druge strane, salonska druženja koja su u većini slučajeva namijenjena manjem broju ljudi imaju dugu povijest. Što je još važnije, salonsko okupljanje nije forma ili događaj koji podrazumijeva samo jednu umjetničku aktivnost ili sociokulturnu praksu.

Oblikovanje umjetničke vizije suvremenog salona i glazbene izvedbe ‘stare’ zapadne klasične glazbe (OWCM) kao njezinog sastavnog dijela zahtijeva detaljnu razradu našeg angažmana s prošlošću i naslijeđenim tradicijama.

 

Prema standardima osamnaestog stoljeća, salonski bonton bio je prilično neformalan. Saloni su u osnovi bili društveni događaji koji su varirali od formalnih okupljanja (možda sličnih modernim recitalima) do bučnih zabava na kojima je glazba gotovo sigurno bila često ‘zaglušena’ razgovorom društva.

Naime, povijesni salon kao privatni događaj postao je ‘domena’ žena gdje im je društveno prihvatljiva uloga izvođačica, skladateljica i organizatorica dala prostor za djelovanje, isključujući ih ujedno i iz prestižnih javnih koncerata koji su većinom pripadali muškarcima. Za razliku od današnjih uvjeta, nekadašnji salonijeri mogli su smišljati aktivnosti prema potrebama svojih gostiju; znali su tko će prisustvovati događaju i u većini slučajeva intelektualna razina sudionika bila je jednaka njihovoj. U većini slučajeva salonijeri su slušali najnovije skladana djela pa je rasprava oko same glazbe bila aktualna. Osim toga, društvene su norme bile orijentirane na umjetnost kao izraz osjećaja koji je usmjeren prema van i bavi se načinom na koji vlastita priroda i vlastiti pogledi stupaju u interakciju s potrebama drugih.

 

Drugim riječima, performativi salonijera bili su isprepleteni s performativima ‘publike’ u intimnom okruženju salona čime je dinamika ove transakcije bila povećana.

S obzirom na to da salonijeri prošlosti nisu djelovali samo kao izvođači, već i kao organizatori, kreatori i sudionici, u suvremenom salonu bi izvođači trebali nastojati uspostaviti novu dinamiku odnosa tijekom izvedbe.

U 21. stoljeću opći trend prema uklanjanju granica, posebno u umjetnosti performansa, pojačan je sve više tehnološkim napretkom i društvenom klimom koja šalje poruku da je “izvedba posvuda”. Iako su mnogi rituali dugotrajni i štite status quo, drugi potiču inovacije otvarajući prostor i vrijeme za antistrukturu ili privremeno pridržavanje alternativnih pravila.

Kao kreativni izvođači i umjetnici, odgovorni smo za stvaranje izvedbi klasične glazbe koje odgovaraju našim suvremenim društveno-kulturnim uvjetima kako bismo komunicirali sa suvremenom publikom. Ne radi se pritom o povijesnoj rekonstrukciji, već se teži dekonstrukciji.

Radeći odabir glazbe i drugih arhivskih materijala koji su tijekom izvedbe izloženi kroz različite medije, treba imati na umu da je činjenica činjenica ovisno o tome kako se na nju gleda, odnosno kako se zrcali u umu. Kao što Blau sugerira, pokušaj pisanja povijesti, za predstavljanje događaja, stalni je performativni proces pun mišljenja i drugih subjektivnosti. Ovo predlaže prave izazove suvremenom salonijeru. Bilo da glumi sebe ili kao svoj povijesni pandan se inkorporira u izvedbu, on/ona započinje razgovor ili potiče reakcije i komentare u publici. Dapače, i u standardiziranim koncertnim događanjima danas često čujemo izvođače koji se obraćaju publici kako bi je informirali ili drže predavanja vezana uz odabrani repertoar ili instrumente. Činiti to kao performativ, dijeleći pritom prostor izvedbe s publikom ima puno veći potencijal za aktiviranje mreže međuodnosa između svih sudionika izvedbe. Otvara se prostor za interaktivnu igru.

Može se tvrditi da u ovakvoj operaciji suvremeni salonijer/salonijerka ima ulogu glazbenog kustosa. Očito je da izlaganje materijala podrazumijeva drugačije medije od zvuka; dok se glazba izvodi uživo, različiti materijali mogu se istovremeno projicirati kroz mješovite medije; audio ili audio-vizualne snimke, izgovorene i pisane tekstove, video zapise i drugo. Svrha ovoga je prikazati proces stvaranja izvedbe – sam modus operandi. Ovako sastavljena, pružajući publici alternativne perspektive, izvedba ima potencijal potaknuti promjenu u percepciji i recepciji klasične glazbe aktiviranjem skupa odnosa između materijala, između glazbe i izvođača/glazbe i slušatelja, ali i između izvođača na pozornici i između njihovih povijesnih pandana (koji mogu biti inkorporirani u povijesno informirane izvedbe i/ili putem izloženih materijala kao što su dnevnici, zapisi, pisma itd.). Osim toga, igrajući se s različitim medijima u isto vrijeme (multi-fokus), elementi se isprepliću u obliku proširene/mješovite stvarnosti, istovremeno uspostavljajući vremenske i prostorne relacije kao što su sada i onda, ovdje i tamo . Ipak, to ne nudi priliku za interaktivnost u smislu poticanja spontanih reakcija publike ili mogućnost njezina uključivanja.

Zbog svoje iznimne vezanosti za prošlost, Dubrovnik je po mnogo čemu specifičan. Nekoć vrlo aktivan kulturni milje s kozmopolitskim karakteristikama, a danas grad UNESCO-a kao priznanje za njegov svjetski ugled grada kulture i bogate povijesne baštine, Dubrovnik je definitivno dio Europe. Naime, nekadašnja Dubrovačka Republika, koja se od sredine 14. stoljeća isticala pred svim političkim pritiscima i stoljećima čuvala svoju samostalnost, uspjela je Grad dovesti do statusa važnog poslovnog i kulturnog središta. Dubrovnik je bio plodno tlo za uvoz suvremenih umjetničkih ostvarenja s Mediterana i srednje Europe, kao i za vlastito glazbeno stvaralaštvo. Ostvareni su kontakti s mnogim europskim zemljama i prijestolnicama, što je uključilo Dubrovčane u paneuropsku mrežu prosvjetiteljstva tijekom druge polovice osamnaestoga i prve polovice devetnaestoga stoljeća. Budući da su redovito putovali u europske gradove, pratili su glazbene trendove, što pokazuju sačuvane zbirke njihovih privatnih knjižnica i vlastita glazbena ostavština.

Jedan od najjačih aduta u novijoj kulturnoj povijesti Dubrovnika upravo je njegov povijesni identitet i korištenje povijesnih lokaliteta koji su iznjedrili specifični koncept ambijentalne izvedbe. Osim gradskih palača koje su do danas sačuvane kao svjedočanstva o visokom životnom standardu i bogatom kulturnom životu svojih vlasnika, mnoga dubrovačka salonska okupljanja održavala su se u ljetnikovcima dubrovačke vlastele.

Projekt Renesansni vrt temelji se na suvremenoj interpretaciji kulturne baštine, zamišljen kao salonsko okupljanje pa se (tradicionalno) izvodi u autentičnom ambijentu obnovljenog ljetnikovca Bunić- Kaboga iz 16. stoljeća. Donosi nekonvencionalno koncipiran program kroz intermedijalnu izvedbu; koristeći se živim glazbenim izvedbama repertoara koji pokriva širok raspon od renesansnih do suvremenih autora kao i arhivske građe koja ocrtava protagoniste dubrovačkih salona prošlosti.

Među predstavnicama dubrovačkih kulturnih krugova koje su u posljednjim desetljećima 18. stoljeća zahvatile velike društvene i kulturne promjene, važno je istaknuti ime Marije Giorgi Bona, žene čiji je salon bio važno mjesto okupljanja na samom početku 19. stoljeća i koja se okružila istomišljenicama koje su se bavile znanošću, filozofijom, književnošću i glazbom. Opjevali su je i hvalili mnogi suvremenici, od kojih joj je jedan posvetio zbirku pjesama pod naslovom Amaryllis Epidaurica.

Osvojila je njegovo srce i zarobila njegov um.

Simboličnog naziva Amaryllis, ovo izdanje projekta Renesansni vrt priča priču o zabranjenoj ljubavi, ali i snazi ​​koja joj prkosi…

 

 

 

 

Foto: Katarina Karakaš Spiroski

Tekst: Ivana Jelača

 

Izvori:

Bersa, Josip: Dubrovačke slike i prilike 1800-1880, Dubrovnik, 2002.

 

Grujić, Nada: Vrijeme ladanja, Dubrovnik, 2003.

 

Small, Christopher: Musicking: The Meanings of performing and listening, Hanover, 1998.

 

Stojan, Slavica: Duhovni život dubrovačkih gospođa u 18. stoljeću, Dubrovnik, 1996.

 

Stojan, Slavica: U salonu Marije Giorgi Bona, Dubrovnik, 1994.

 

Sutcliffe, Dean: Instrumental Music in an Age of Sociability: Haydn, Mozart and Friends. Cambridge, 2019.

error: Alert: Content is protected !!